Zdravstvo je izrazito složeni segment javnog sektora, naročito ako govorimo o bolnicama. Sadrži široki raspon usluga, koristi sofisticiranu i skupu radnu snagu, zahtijeva skupu infrastrukturu, a uz sve to ima izuzetnu socijalnu zadaću. Da bi se upravljalo ovom najsofisticiranijom vrstom djelatnosti, mora postojati dobar upravljački sustav, to znači da mora postojati jasna strategija djelovanja i razvoja, te dosljednost u njenoj primjeni.
Nedovoljno i netransparentno financiranje, zastarjela organizacija, nerazvijena opća društvena odgovornost osobito menadžmenta, dovodi do lošeg stanja bolnicama.
Glavni zadatak je definirati kriterije za mjerenje uspješnosti i učinkovitosti zdravstvene ustanove ili djelatnika. Da bi se kreirala metodologija mjerenja učinkovitosti liječenja, bolnica i liječnika, nužno je utvrditi normative postupaka, standarde izvedbe svake pojedine usluge i povrh toga osnovno – standarde cjelokupne zdravstvene zaštite.
Zadaća bolničkog menadžmenta je kontinuirano poboljšanje financijskog upravljanja i odlučivanja radi obavljanja usluga na pravilan, ekonomičan, učinkovit i djelotvoran način. Nemoguće je utvrditi ta poboljšanja bez mjernih mehanizama. Njih donosi kontroling.
Također, kontinuirano treba djelovati na zaštiti resursa od gubitaka uzrokovanih lošim upravljanjem, neopravdanim trošenjem i korištenjem, ali i na jačanju odgovornosti za uspješno djelovanje. Navedeno se također mjeri kroz mjerne jedinice kontrolinga.
Bolnički sustav je zbog soje složenosti izuzetno podložan netransparentnosti.
Uzmimo jedan primjer: DTS bolnicama trebao bi omogućiti kvalitetnije fakturiranje troškova. Svaka usluga ima određeni koeficijent pomoću kojeg se određuje „cijena“ izvedene usluge. Ta cijena zapravo nema veze sa stvarnim troškovima bolnice za konkretnu uslugu zato jer je do pravog iznosa nemoguće doći bez kontrolinga.
Kontroling mjeri osim direktnih troškova usluge, i sve indirektne troškove (fiksne troškove bolnice) koji padaju po pojedinoj usluzi koliko broj usluga raste. Također, kontroling ukazuje ukoliko su troškovi neopravdano visoki i neprimjereni razini usluge.
Može se dogoditi npr. da neka bolnica npr. na odjelu kirurgije pri operacijama koristi jeftine materijale i umjetno pumpa ostale troškove (razliku će potrošiti za neke druge svrhe) kako bi došla do iznosa koji im se priznaje za operaciju. Prvi razlog za to je nepovezanost vrijednosti operacije iz DTS-a sa stvarnim troškovima bolnice.
Drug razlog je činjenica da nisu jasno definirani standardi liječenja. To znači da se u različitim bolnicama mogu koristiti različiti materijali (što znači i razliku u kvaliteti ) a da se fakturira isti iznos.
S druge strane, bolnice koje rade kvalitetno zbog nejasnih troškova zahvata, stvaraju liste čekanja – odnosno zbog limitiranih sredstava smanjuju broj operiranih.
Stoga možemo zaključiti da je drugi glavni zadatak kontrolinga u bolnicama – osim transparentnosti direktnih (troškova zahvata) i indirektnih troškova (fiksnih troškova bolnice), u suradnji sa liječnicima kreirati normative za sve usluge (na primjeru operacija je to trajanje operacijskog zahvata, razina kvalitete i količina korištenog potrošnog materijala i implantata, broj potrebnih zdravstvenih radnika isl).
Pridržavanjem svega navedenog dobivaju se ujednačeni uvjeti za fakturiranje usluga u različitim bolnicama, a pacijenti mogu dobiti ujednačene usluge prema osnovnim kriterijima kvalitete. Bolnice koje žele iskorak iz osnovnog, mogle bi graditi svoje nad standarde, što bi se također normiralo i vrednovalo.
Kontroling vrednuje kvalitetu bolničkog osoblja na temelju učinkovitosti kroz različite pokazatelje – smanjenjem liste čekanja, izostankom/učestalošću komplikacija, postotkom smrtnosti, ponovnim prijemom u bolnicu unutar 30 dana, brojem premještaja, brojem infekcija, brojem carskih rezova itd
Na temelju propisanih normativa i standarda izvedbi, pojedini liječnici na istom odjelu mogu imati različite plaće, ovisno o kvaliteti njihova rada, ali i stručnom usavršavanju (za što također trebaju postojati jasni standardi). Plaćanje bolničkih djelatnika po satu ili po broju izvedenih zahvata postaje anakrono.
U budućnost će se morati napraviti još više sa manje, a to zahtjeva fokus na učinke – koji su učinci koje moramo postići te koja je efektivna upotreba sredstava da bi se to postiglo. Glavno pitanje nije koliko resursa imamo na raspolaganju, nego što moramo s njima postići.
Sjetimo se, implementacija DTS-a u bolnice treba donijeti:
- Poticanje i nagrađivanje efikasnog rada pružatelja zdravstvenih usluga,
- Osiguravanje jednakosti za sve bolnice i pacijente,
- Osiguravanje plaćanja zasnovano na najboljim dostupnim podacima,
- Osiguravanje transparentnosti u ugovaranju zdravstvene zaštite.
Osnovno je definirati procese koji se obavljaju, te koji su resursi tim procesima primjereni. To se ne može bez kontrolinga. To nije kontrola ili inspekcijski nadzor već sustav mehanizama koji osiguravaju mjerenje učinkovitosti ili drugim riječima pojašnjavaju odnos ulaganja i koristi. Da bi bolnice mogle bio što promijeniti, nužno je postaviti standarde izvedbe, formirati normative postupaka, i standarde zdravstvene zaštite.
Određivanje jasnih ciljeva, te kvalitativni i kvantitativni pokazatelji efikasnosti moraju postati okosnica života i rada bolnica.
Zdravstveni sektor ima posebnu važnost za društvo u cjelini, što nosi i posebnu odgovornost za proizvedene učinke. Mjerenje tih učinaka gotovo nije moguće bez kontrolinga, samo što se u ovom slučaju kontroling mora upotpuniti specifičnim načinom razmišljanja i promatranja. Pokazatelji su ovdje gotovo uvijek spoj kvantitativnih i kvalitativnih ocjena uspješnosti. Izrada prave kombinacije indikatora, te standardi izvedbe ključni su faktori uspjeha.
Unapređenje zdravstvenog sektora evolucijski je proces koji su prošle mnoge razvijene zemlje Europe. Trebalo je vrijeme za konkretne rezultate, ali se trud na kraju uvelike isplatio.
Autor: Jasmina Očko
