Hrvatski javni sektor i kontroling – realnost ili utopija? – blog by J. Očko

Hrvatski javni sektor i kontroling – realnost ili utopija? – blog by J. Očko

Priča o kontrolingu koja je posljednjih godina vrlo aktualna u Hrvatskoj, sve se više širi sa privatnog sektora na javnu upravu i državna poduzeća. Za poboljšanje učinkovitosti javne uprave, ali i za znatne uštede, nužno je aktivirati kontrolerske modele na svim razinama.

Pri uvođenju kontrolinga u tijela javni sektor treba uzeti u obzir specifičnosti misije, ciljeva i načina djelovanja. Ovdje cilj gotovo nikad nije profitabilnost ili povećanje tržišnog udjela. Ponekad ciljevi i nisu u potpunosti jasno definirani, te ih je potrebno precizirati. Stoga je u pravilu to primarni zadatak kontrolera. Oni moraju moderirati proces određivanja i formuliranja ciljeva sve do njihova operativnog izvršenja, koje tada treba pomno pratiti kroz specifičan sustav pokazatelja.

Pokazatelji su ovdje gotovo uvijek spoj kvantitativnih i kvalitativnih ocjena uspješnosti. Izrada prave kombinacije indikatora, te standardi izvedbe ključni su faktori uspjeha. Nakon toga slijedi drugi važan korak, a to je komunikacija o postignutim rezultatima sa svim nositeljima odgovornosti.

Kao što je za svako društvo u cjelini, važno postojanje i djelovanje javnog sektora, tako je i praćenje njihove efikasnosti i efektivnosti nužno i nadasve korisno, za dobrobit svih zainteresiranih korisnika. A njih zaista ima mnogo.

Kontrolerska znatiželja tjera nas da se detaljnije pozabavimo analiziranjem objektivnih ali i subjektivnih razloga zbog kojih je razvojni put uvođenja kontrolinga u naš javni sektor tako trnovit.

Posve je sigurno da u razmatranje moramo uključiti ekonomski, pravni i sociološki aspekt. Već na prvu možemo zaključiti: mala smo zemlja puna potencijala, za kvalitetno uređivanje javnog sektora potrebna je samo mala količina istinskog domoljublja, adekvatna količina konkretnog znanja i snažna volja za promjenama na svim razinama.

Istinsko domoljublje stavljam na prvo mjesto jer sam kroz dosadašnje iskustvo vrlo često imala priliku vidjeti pobrkane lončiće na relaciji „izvor novca – učinak“. Vjerujem da se jednom sociolozi pozabaviti analizom svojevrsnog fenomena – kako tako mali narod koji je mukotrpno došao do svoje neovisnosti, može pokazivati tako malo interesa za djelovanje i rezultate djelovanja svog javnog sektora? Naš nezavidan ekonomski položaj nije neizbježan rezultat teške povijesti. Rezultat je između ostalog i nas samih odnosno načina na koji organiziramo svoj rad i kako funkcioniramo kao narod u cjelini.

Započeti niz moramo proširiti: „jasna strategija – izvor novca – učinak – izvještavanje o učinku i upravljanje“. Time ulazimo u ekonomski okvir, odnosno kontroling. Mnogi se svojski trude dokazati kako javnim sektorom nikako ne možemo upravljati po načelima realnog sektora. Doslovno ne, ali u suštini u oba slučaja se radi o istome – o odnosu uloženog i dobivenog. Nema alibija za izostanak konkretnih strateških ciljeva, za neupravljanje, za toleriranje nerada, za nerazvijen sustav izvještavanja o rezultatima, za pasivnost.

Hrvatski javni sektor u cjelini govoreći premalo razumije iskorištenje resursa i odnos troška i učinka, što je jedan od uzroka njegove slabe efikasnosti. Također, puno se govori, ali vrlo malo istinski radi na viziji i strategiji  koja bilo koju organizaciju ljudi vodi u željenom pravcu. Nadalje,  operativni planovi i ciljevi uglavnom postoje samo formalno, no u suštini obično nemaju vezu sa strateškim ciljevima i ne služe svojoj svrsi – mjerenju ostvarenja strategije. Susretala sam se sa organizacijama javnog sektora u kojima je potpuno svejedno da li se ostvaruje 100 ili 10.000 učinaka. Nitko na svojoj koži ne osjeti razliku. Nema države toliko jake i gospodarstva toliko bogatog koje bi to moglo izdržati.

Analizirajući pak pravni okvir ne možemo ne primijetiti da se ogromna količina vremena i truda utrošila kako bi se pravno reguliralo nastojanje da se sve navedeno promijeni. Sa vrlo slabim rezultatima. Nanovo možemo konstatirati da je u zakonima sve zapisano, ali nikako da se zainteresiramo za njihovo provođenje.

Imamo Zakon o državnim službenicima koji krasno opisuje kako su državni službenici dužni ostvarivati postavljene ciljeve i odgovaraju za svoje postupke i rezultate rada (članak 8.). Imamo Zakon o plaćama u javnim službama koji (u članku 7.) daje vrijednosti koeficijenata u rasponu od-do kao temelj za daljnji razvoj nagrađivanja. Na žalost, oboje pada u vodu – prvo zato jer državni službenici nemaju do operativne razine jasno razrađene ciljeve u skladu sa strategijom, a drugo zato jer Zakon slijedi Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama koja poništava učinak od-do i fiksira plaće za pojedino radno mjesto.

Dakle,  niz se nastavlja: „jasna strategija – izvor novca – učinak – izvještavanje o učinku i upravljanje – nagrađivanje prema rezultatima“.

U posljednje vrijeme nekoliko puta sam čula javno postavljeno pitanje – zbog čega ista pravila (očekivanje učinka) ne vrijede za javni i realni sektor? Ja ne znam odgovor. Čitajući zakone, zapravo možemo zaključiti da je za javni sektor puno konkretnije opisano koje su dužnosti i obveze zaposlenih. Sve vrvi od pojmova kao što su – odgovornost za rezultate rada, ocjenjivanje na temelju učinkovitosti, negativna ocjena, povreda službene dužnosti u slučaju nesavjesnog i nestručnog ili neažurnog obavljanja povjerenih poslova isl. Imamo sve preduvjete, samo ne suštinu.

Godine prolaze, vlade se mijenjaju, no ne i postojeće stanje. Fokus se usmjerava na pregovaranje o pravima, nikako da ih povežemo sa dužnostima i obavezama, jer dužnosti i obaveze nisu konkretno ni zadane, niti ih itko može mjeriti. U zemlji od 4 milijuna stanovnika, u kojoj kronično nedostaje samo malo političke volje i znanja, zajedništva i istinske ljubavi prema vlastitoj zemlji.