Rizici su sastavni dio poslovanja, te jedan od glavnih područja kojima se kontroling bavi u cilju smanjenja neizvjesnosti upravljanja. Kontroling današnjice promatra upravljanje kroz prizmu tri nerazdvojna čimbenika: jasnu strategiju, plan dugoročne održivosti i procjenu rizika.
Najveću izloženost opasnosti danas stvaraju velika volatilnost i brze promjene u poslovnom okruženju. No, dobra je vijest da takvo stanje vrijedi za sve, što znači da su globalno i općenito danas poslovni rizici daleko veći no što su bili ikada ranije. Dakle, važno je samo znati se dobro zaštititi.
Kompanije postoje da bi kreirale vrijednost za svoje vlasnike. Menadžment je za to odgovoran i stoga mora odlučiti koliku neizvjesnost može podnijeti pri kreiranju te vrijednosti. Potpuno eliminiranje svih rizika nije isplativo niti moguće. Kada bi to menadžment i želio, to bi bilo toliko skupo da niti jedan proizvod na kraju ne bi bio konkurentan. To bi onda bio apsolutno najveći rizik. Uloženo u instrumente upravljanja rizicima mora biti znatno manje od spašenog kroz upravljanje rizicima.
Dakle, menadžment mora donijeti odluku kako kreirati portfelj rizika koje može i koje ne može podnijeti. Uvijek se radi o kompromisu. Kontroling u tome ima važnu funkciju – prije svega u prepoznavanju rizika, a onda i u njegovom mjerenju te upravljanju.
Kontroleri trebaju poticati na promjene – inovirati načine kako se rizici mogu pretvarati u prilike. Primjer – odmah početkom krize poduzeću je smanjen budžet za oglašavanje za 50%. Iz tog razloga, kontroling je poticao na promjene u marketinškom pristupu i inicirao izradu analize zadovoljstva kupaca koja je otkrila da oglasi u koje se do tada ulagalo na kupce uopće nisu ostavljali značajan dojam. No, otkrilo se također da kupci zapravo žele promjenu na performansama proizvoda, a to je koštalo daleko manje od budžeta za neučinkovito oglašavanje. Kriza je potaknula proaktivno razmišljanje i iz nužde se dogodilo unapređenje na proizvodu.
Mora biti potpuno jasno koje rizike poduzeće ne može prihvatiti (npr. smanjenje kvalitete zbog poskupljenja cijena sirovina), koji rizici dolaze sa novim inicijativama (npr. potpuno novim proizvodom) i koje rizike će poduzeće prihvatiti (npr. pad dobiti zbog rasta tržišnog udjela)
Svaki zaposlenik može doprinositi smanjenju rizika. Npr. ako poduzeće dostavu vlastitim voznim parkom zbog smanjenja troškova zamijeni dostavom vanjskog prijevoznika, zaposlenici u odjelu reklamacija vrlo brzo mogu prepoznati rizik lošije usluge kupcu u području dostave. Pitanje je da li je taj rizik unaprijed dobro prepoznat i da li se procesuira kroz zaposlenike, ili se o tome počne otvoreno govoriti tek kad zbog nezadovoljstava kupaca počnu padati prihodi. Moderan pristup upravljanja rizicima uključuje svakako proaktivni pristup. Kada govorimo o upravljanju rizicima, danas govorimo o cjelokupnom poslovnom portfelju koji obuhvaća kompletnu imovinu, kupce, zaposlenike, brand.
U ovom trenutku zasigurno jedan od najvećih rizika kod nas, ali i u svijetu je rizik od nelikvidnosti. To je noćna mora najvećeg broja menadžera. No, postoje efikasni instrumenti upravljanja nelikvidnošću, ali je to lakše reći nego provesti u djelo.
Najefikasniji instrument upravljanja nelikvidnošću je sređeni sustav prodaje koji onemogućava poslovne odnose sa kupcima koji su rizični. Poduzeća koja se drže tih pravila moraju se pomiriti sa drugim rizikom (barem ako posluju samo na hrvatskom tržištu) – sa rizikom od slabijeg rasta, jer u praksi obično nije moguće odabirati samo nerizične kupce i ostvariti brz rast (menadžment se mora odlučiti na smanjenje rasta radi kvalitetnije prodaje).
Od ostalih rizika najizvjesniji su: promjene cijena ulaznih sirovina, kamatnih stopa, poreznih propisa, dolazak novih poslovnih modela, gubitak reputacije, radikalni zahtjevi npr. za štite okoliša, spajanja i preuzimanja, daljnji rast recesije…
Glavni razlozi zbog kojih se poduzeća dovoljno ne zaštićuju od rizika su nedovoljna znanja o prevenciji rizika, nepostojanje kontrolinga i strateških smjernica. Naravno, da bi znali za koji rizik se opredijeliti, prvenstveno moramo znati koji su nam strateški ciljevi. Konzultanti u najvećoj mjeri pomažu u podizanju objektivnosti. Poduzeća su često nerealno optimistična, podcjenjuju rizike, kako interne tako i eksterne. Ne žele priznati sebi da prijete opasnosti sa svih strana jer im je tako lakše. Kada dođe konzultant izvana, zadatak mu je prije svega da vrati stvari u realne okvire. Osim toga, dobar konzultant treba donijeti kvalitetne metode i praktičnu implementaciju rješenja za detektiranje rizika i njihovo eliminiranje ili ublažavanje. Zadatak konzultanta je da razvije kulturu odnosa prema rizicima.
Svaki menadžeri ima nekoliko opcija:
-ukoliko se rizik prihvati, potrebno ga je stalno nadzirati (npr. strateški se odlučujemo za masovnu proizvodnju i odbacujemo mogućnost proizvodnje po narudžbi iako znamo da će nam to donijeti pad prihoda)
-ukoliko se želi izbjeći, potrebno ga je eliminirati odnosno pronaći način odmaka od te situacije (npr. tečaj švicarskog franka se mijenja, pa ne uzimamo kredite u toj valuti).
-ukoliko se želi smanjiti, potrebno je uspostaviti mehanizme smanjenja (npr. cijene ulaznih sirovina rastu, moramo iz portfelja eliminirati najslabije proizvode i povećati prodaju najjačih kako bi anticipirali povećanje troška izbjegli rizik ukupnog gubitka rentabilnosti).
-ukoliko se želi podijeliti, potrebno je udružiti se s nekim ( primjer reosiguranja)
Poslovanje nikad nije bilo i nikad neće biti bez rizika, no u razdoblju krize količina i intenzitet rizika diže se na najvišu razinu. Možemo reći naprosto da je previše riskantno u ovom trenutku riskirati igrajući se sa rizicima. To je upravo idealno vrijeme za punu afirmaciju kontrolinga.